Nitko ne zna kako je meni teško. Mene nitko ne razumije. Radim ko konj, a svi mi samo jašu na grbači. Šef, kolege, klijenti, susjedi, rođaci, žena, djeca, starci.... Svi nešto hoće od mene, a nitko da me pita kako je meni.

Evo. I sad. Tu se pokušavam skoncentrirat i napisat koju pametnu, a stalno mi zvrlji taj telefon. Tako bi ga rado isključio. Al problem je onda što će otić poziv mom šefu. Pa će me onda on doć fugirat što me zove klijent već deseti put ovaj tjedan da kad će mu stić ponuda. Ha, ponuda, ponuda. Ko da je to najvažnije na svijetu. Kakav tip... Ne da mi par minuta mira da saberem misli. Za 200-300 godina, ko da će netko znat za tu njegovu ponudu. Ma, ko da će uopće netko znat za njega! A ove misli... Tko zna... Možda ih otkriju jednog dana... Pa svi veliki umjetnici su bili neshvaćeni za života. Možda će i mene jednog dana čitat klinci za lektiru, kao Goethea, Balzaca, Prousta, Krležu, Nazora... Magnusa i Bunkera. Čekaj... ne, to su oni...

Davitelj.

Gdje sam ono stao?


...


Da. Nitko ne pita kako je meni. AAAAAAAAARGHHHHH!! Njmjbmjmjkpzdtmtr...



Eto. Vidi ga sad. Ni da me potapše po ramenu, ni pogled nije digo, a kamoli da bi me pohvalio, da bi me upitao kako sam ja to majstorski, šahovski... ma ne bi ni Bobby Fisher bolje...



I? Šta? Ništa. Boli ga papak. Nema on tri čiste o teoriji motivacije. Naravno. Kad je umjesto poslovne škole na Bledu pohađao janjičarske fešte u NK Trnju. Govno jedno. Za njega da radim? Nek bude sretan da mu opće dolazim na posao.


Gdje sam ono stao... Aha. Da. Nitko...

Ne zvoni. Nitko ne pita...

....


Ne zvoni.

Da se nije ištekao?

Tu tuu. Tu tuu. Nije.


Elem, nitko ne pita kako je meni. Jel boli mene što se ja tu mučim, kidam na komade, fizički i emotivno. Što prosipam bisere svoje kreativnosti pred ove ... tu ... svinje kapitalističke.


Al' ajde, sve bi ja to progutao. Nije bitno. Da me barem cijene doma. Kad dođem kući umoran, da poštuju i cijene to što se žrtvujem za njih. Hau jes nou. Ko neki dan za porniće.



Da. Nisam to baš najbolje odigrao... Nije me uopće pustila u sobu. A prestar sam već za taj kauč. Tri dana sam bio sav slomljen. A sve zbog par pornića. A to je ionako sve ona kriva. Da se ne drži svaku večer ko engleska kraljica, ne bi mi opće trebali. Osim možda njih par. Onaj s medicinskom sestrom i gumenim rukavicama... I onaj sa zlatnim ribicama. Eeee...


Danas me pitala da gdje je onaj muškarac u kog se zaljubila.


Nitko ne zna kako je meni zapravo lijepo. Zamalo sam i ja zaboravio. Sreća moja da me ima tko podsjetiti.