Dnevnik našeg putovanja

lipanj 2012

 
 

Ove godine smo se odlučili za neuobičajen odmor. Većina ljudi želi odmor provesti na relaciji krevet-plaža, s autom parkiranim u dubokoj hladovini, najmanje 7 dana.

Mi smo odlučili ne samo vidjeti Norveške fjordove, nego i doživjeti ljetni solsticij u polarnom krugu. Taj inicijalni plan se, istraživanjem i proučavanjem mogućnosti, pretvorio u kružno putovanje kamperom dugo sedam i pol tisuća kilometara.

Niti u jednom trenutku nismo požalili. U nastavku možete vidjeti i pročitati više o tome što smo sve na putu vidjeli i doživjeli.

Subota, 16. lipnja 2012.

Statistika:

START: 0 km, Zagreb, HR, 14:30

PAUZA: 100 km, Ptuj, SI, 16:00-17:30, kupovina

KRAJ: 545 km, Lalling, DE, 23:00

ETAPA: 545 km u efektivno 6h vožnje (prosjek 90 km/h)

Krenuli iz Zagreba popodne oko 14:30. Navikavam se na gabarite. Prva stanica – trgovački centar u Ptuju gdje smo odlučili nakupovati zalihe za prvi dio puta (do Poljske), kako bi izbjegli skandinavske cijene, a isto tako i potencijalne probleme na schengenskoj granici.

Već na prvoj stanici – problem. Tom tom navigacija koju koristimo ima stare karte i ne zna za novu autocestu, a niti za novi most kod Ptuja. A stari je zatvoren zbog radova. :-/ Srećom, ovo je problem koji se lako rješava, u odnosu na neke koji nas tek čekaju... :-)

Do kraja dana vozimo se kroz Sloveniju, Austriju (od Graza na Wels, tzv. Phyrn Autobahnom) i ulazimo u Bavarsku. Imao sam pribilježeno nekoliko potencijalnih prenoćišta (Nijemci i Austrijanci  ih zovu "Stellplatz") kroz Austriju, i nisam kanio pretjerivati odmah prvi dan, ali taj je dio Austrije očito vrlo, vrlo popularan turistički, tako da ni u jednom nije bilo mjesta. Tako da smo na kraju zašli i u Njemačku, i prenoćište našli na jednom "općinskom" Stellplatzu između Passau i Regensburga, desetak km od autoceste.

(Na više sam mjesta dobio razborit savjet da u Njemačkoj i Austriji ne noćimo na parkiralištima uz autocestu zbog vrlo velikog broja krađa i razbojstava kojima su upravo kamperi na meti. Štoviše, čuo sam za slične događaje i uz naše autoceste.)

Uglavnom, mjesto je bilo lijepo i mirno, blizu šume, svježe (što je bilo ugodno nakon vrućeg dana) i besplatno. Ali čovjek bi očekivao da mjesto namijenjeno da bude prenoćište za kampere ne bude nagnuto dobrih 5% (ako ne i više), i to po dvije osi. :-)

Uglavnom, kad mi je g. Drago, od kojeg smo iznajmili kamper, spomenuo nivelatore, ja sam si nekako predočio da se radi o hi-tech hidrauličkim cilindrima i preciznim živinim senzorima za automatsko izravnavanje. Ono – pritisneš dugme i kamper se sam iznivelira. :-P No, kad sam vidio da se radi o dvije plastične kajle (klina, je'l...) koja može nešto malo poravnati na terenu koji ionako izgleda ravan, ali nije baš sasvim, shvatio sam da će nam prva noć u kamperu definitivno biti najzanimljivija. Jedan moj dobar prijatelj je davno u jednoj sličnoj situaciji drugo jutro izjavio kako je cijelu noć sanjao kako se penje... :-D

Nedjelja, 17. lipnja 2012.

START: 545 km, Lalling, DE, 06:45

PAUZA: 1070 km, na autocesti, kod Potsdama, DE, 14:00-15:30, ručak

TRAJEKT: 1333 km, Rostock DE, Gedser DK, 18:00 (isplovio 19:30) – 21:15

KRAJ: 1408 km, Tappernøje, DK, 22:30

ETAPA: 863 km u efektivno 9h vožnje (prosjek 96 km/h)

Dobra strana spavanja na koso je što se rano probudiš i poželiš nastaviti put. :-) Tako smo krenuli dalje već prije 7. Parking nam ionako nije bio pogodan za doručak pa smo djecu pustili da spavaju i krenuli na put, a doručak se jeo kasnije, u vožnji. Dan je prošao više-manje bez događaja, gotovo cijeli na njemačkim autocestama, koje su se osjetno pogoršale kad smo iz Bavarske prešli u Thüringen (tj. u bivšu DDR). Ali okoliš uz njih  je ipak zanimljiviji i ljepši. Čak i uz nevjerojatno velik broj modernih vjetrenjača – vjetroelektrana.

Od Regensburga smo vozili po A9 pokraj Berlina ravno na sjever do Rostocka gdje smo večerali u koloni za trajekt za Gedser, u Danskoj. Rostock je, osobito za vrijeme DDR, bio vrlo popularno ljetovalište, a kažu da je i danas. Obećao sam svojoj obitelji da ih iduće ljeto vodim ovamo na ljetovanje. :o)

Bilo je 19h kad smo se ukrcali na trajekt, a nešto iza 21 kad smo u Danskoj nastavili vožnju. To je već dosta sjevernije od nas pa utoliko kasnije i sunce zalazi, tako da smo imali još sat – sat i pol dnevnog svjetla za vožnju. Prevezli smo preko cijelog Falstera i cca. 20 km nakon mosta na Sjaelland slijedili putokaz do kampa udaljenog nekih 5-6 km od autoceste. Kamp je zapravo ispao seosko imanje s malo većim dvorištem, ali sasvim OK za prespavati. Zaspali smo u pola jedanaest, vani još nije bila noć.

Kad su se sva djeca probudila, napravili smo pauzu za doručak i zatim nastavili put do Göteborga. Tu smo se zadržali kod naših prijatelja, na (ranom) ručku, ćakuli i kavi pa nastavili dalje. Odande do Osla put je pretežno, iako ne posve – autocesta, a nakon Osla dalje prema Trondheimu također ima nešto, ali sve manje i manje. U Norveškoj je zanimljiv sustav naplate cestarine. Domaći si mogu kupiti neku vrstu dalekometnog ENC-a (čitači su negdje sa strane pokraj ceste i hvataju signale pri normalnoj putnoj brzini – nema naplatnih kućica), a stranci mogu platiti cestarinu na bilo kojoj benzinskoj pumpi duž rute kojom misle proći, unaprijed ili unatrag.

Uglavnom, negdje do Lillehammera su nas ostavili i zadnji komadi autoceste i dalje smo se vozili po solidnoj, širokoj magistralnoj cesti, otprilike nalik onom što se do prije desetak godina kod nas zvalo "poluautocestom Rijeka-Zagreb" :-). Taj dio puta cijelo vrijeme prati obalu jednog vrlo dugog (preko 200 km) jezera, za koje smo na kraju shvatili da je umjetno (kad smo vidjeli branu :-) ). I to nije bilo zadnje koje smo vidjeli. U unutrašnjosti Norveške praktički duž cijelog puta prema sjeveru  ima cijeli niz akumulacijskih jezera. Priroda oko njih je iznimno lijepa, sve je puno kampova, ali to je skoro pa jedini vid turizma koji se nudi u Norveškoj. Inače, duž cijelog puta kroz unutrašnjost Norveške, viđali smo puno drvenih kuća za “živim” zelenim krovom od trave i drugog raslinja. Pretpostavljamo da se radi o tradicionalnom načinu toplinske izolacije.

Ponedjeljak, 18. lipnja 2012.

START: 1408 km, Tappernøje, DK, 04:30

PAUZA: 1610 km, nakon Malmöa, SE, 07:30-08:15, doručak

PAUZA: 1813 km, Göteborg, SE, 10:00-12:30, ručak kod prijatelja

KRAJ: 2540 km, Oppdal, NO, 22:30

ETAPA: 1132 km u efektivno 14h vožnje (prosjek 80 km/h)

Ujutro sam se probudio već oko 4 i nije mi se više spavalo. Putna groznica + dnevno svjetlo, pretpostavljam, jer se sunce upravo crvenjelo na istoku. Bilo je lijepo, vedro jutro. Draga mi se pridružila na suvozačkom sjedalu, a djeca su još spavala iza. Sin se probudio oko sat i pol kasnije, taman na vrijeme da vidi Øresundski most. Iako nam je put mogao biti i kraći, i jeftiniji da smo išli trajektom ravno u Švedsku, namjerno sam odabrao ovaj put upravo zato da vidimo taj most i drago mi je da jesmo! To je uistinu graditeljski pothvat par excellence!

Kiša nas je pratila cijelo poslijepodne i dalje u večer pa, iako noć nikako nije padala, umor je već postajao jak. Kad smo stigli do mjesta Dombås, potražili smo zgodan parking za prenoćiti, ali nažalost niti jedan nije bio baš ravan. Kako nam se nije dalo provesti još jednu noć spavajući nizbrdo :-), nastavili smo dalje. Pomalo neočekivano, odmah na izlazu iz mjesta cesta se naglo uspela za nekoliko stotina metara nadmorske visine i dovela nas na veliku i potpuno pustu visoravan. Obližnja brda još su bila pod snijegom, a vegetacija u visoravni još gotovo posve usnula. Jedino približno zelene boje su bile velike kolonije skandinavskog lišaja radi kojeg je (valjda?) ta cijela visoravan proglašena nacionalnim parkom. Čak s 5-6 kampova koje smo vidjeli po putu, i barem 10 parkinga (svaki parking u Norveškoj opremljen je zahodom te izletničkim stolom s klupama i na svakom je dozvoljeno kamperom prenoćiti) imali smo poizbor mjesta za noćenje, ali okoliš mi je jednostavno bio previše sablastan. Samo sam čekao da odnekud izroni Sauron. :-)

Jutro nas je dočekalo na +6 ºC. Ne baš ugodno, s obzirom da smo prije spavanja zaboravili uključiti grijanje. :-) Kao i prethodnih jutara, krenuli smo dalje dok su djeca još spavala. Nastavili smo spust kanjonom rijeke čije ime nisam uspio doznati (help?), vozeći se uz spektakularne brzace jedno sat vremena prije nego smo, već nadomak Trondheima našli simpatično mjesto za doručak, tik uz hučeću rijeku.

Tako da smo prošli cijelu visoravan i počeli na drugoj strani spust prema Trondheimu, staroj prijestolnici Norveške, vozeći paralelno s nekom divljom, nabujalom planinskom rijekom. Prvo ozbiljnije naselje do kojeg smo stigli bilo je Oppdal, gdje smo na kraju parkirali i prenoćili na parkiralištu lokalnog trgovačkog centra.

Utorak, 19. lipnja 2012.

START: 2540 km, Oppdal, NO, 06:30

PAUZA: 2610 km, Støren, NO, 07:30-08:15, doručak

PAUZA: 2843 km, Tjennarasen, NO, 12:30-13:30, ručak

KRAJ: 3352 km, Saltsandfjorden kamp, NO, 22:00

ETAPA: 812 km u efektivno 12h vožnje (prosjek 68 km/h)

Dalje smo nastavili put kroz Åre, obližnji gradić na obali jezera, ispod planina koje su najpopularnije mjesto za alpsko skijanje u Švedskoj i dalje prema baltičkoj obali cijeli dan vozeći kroz lijep krajolik pun jezera, brežuljaka, šuma i pašnjaka.

Negdje odmah nakon Trondheima završava pokrajina Sør Trøndelag (Južni Trøndelag) i počinje Nord Trøndelag (Sjeverni, je l' ... :-) ). U prvi mah na se učinilo da je malo manje zanimljiv i lijep od južnog, ali samo dok se nismo opet od mora omakli u brda, u šumu, među prekrasna jezera, brzace, slapove... I pokoju hidroelektranu... :-) Na jednom takvom lijepom mjestu smo i ručali...

Uskoro smo prošli i Nord Trøndelag i ušli u pokrajinu Nordland, gdje se nalazio i cilj našeg puta. Nakon spusta iz planina natrag do obale, uskoro smo došli do grada Mo i Rana u općini Rana. Grad se do 1999. zvao Mo, ali takvih ima više pa su mu, da bi se razlikovali, promijenili ime u Mo i Rana (što znači Mo u općini Rana). Lučki grad koji se doima većim nego što jest (Wikipedia kaže da ima nešto ispod 18.000 stanovnika), a odande se cesta E6 uspenjala do još jednog nacionalnog parka, podjednako usnulog u zimskom snu kao što je bio i onaj jučerašnji, samo što je u ovom očito puno više stabala. Nekoliko kilometara kasnije, stigli smo do polarnog kruga...

Osim same činjenice da je to cilj našeg putovanja i da su se domaćini potrudili mjesto gdje cesta siječe polarnicu turistički obilježiti, nema se bogznašto za reći, a što slike ne bi mogle bolje opisati. Pa ću tome, kao kuriozitet, dodati samo kratak izvadak iz cjenika lokalne zalogajnice :-):

  1. hamburger (onakav dječji, kao u McDonaldsu), 165 NOK (1 NOK = 1 Kn)

  2. hot dog (mali, gumeni), 120 NOK

  3. pizza, dječje veličine, smrznuta, gotova, iz mikrovalne, 220 NOK

Mjesto svakako ima razlog da bude posebno skupo, ali zapravo su cijene tek 10-15% veće nego u sličnim zalogajnicama na normalnijim mjestima. No, s tim smo i računali, te nam je plan svakako bio ne hraniti se vani. :-)

Uglavnom, nakon još sat i pol – dva vožnje stigli smo do našeg odredišta, kampa Saltsandfjorden, blizu grada po imenu Bodø. Dok smo stigli, prijavili se na recepciji, našli mjesto, parkirali, nivelirali, spojili struju, ovo, ono... djeca su iskoristila priliku i potrčala se poigrati na igralištu kampa (tobogan, trampolin, klackalice, ljuljačke i tako to...). Bilo nam je dosta teško objasniti kako to mislimo da ne smiju vikati i vriskati jer je već 11 navečer, a oni lijepo vide da je naokolo bijeli dan. Bijeli bjelcati. Kao u podne. E, to je to. To smo htjeli vidjeti. :-)

Srijeda, 20. lipnja 2012.

Cijeli dan u kampu. Ne vozimo nikamo. Nismo se probudili u 6 ujutro. Nećemo ni upaliti motor. :-)

OK. Nije baš da nismo ni upalili motor. Prevezao sam kamper preko kampa do servisnog mjesta, za ispust sive vode i uzimanje svježe.

Prije ručka smo prošetali do obližnjeg Saltstraumen tjesnaca, poznatom po najsnažnijem vrtlogu na svijetu, koji se javlja prilikom plime ili oseke, kad više od 400 milijuna kubika mora prolazi kroz tjesnac širok samo 150 m i dug oko 3 km do Saltsand fjorda. Vrtlog je najsnažniji u točno određena doba dana, naravno, kad je najveća razlika u razini mora s vanjske u odnosu na unutarnju stranu fjorda. Potrudili smo se biti upravo u to vrijeme tamo i isplatilo se. Snaga vrtloga je nevjerojatna. Bez problema bi progutao manji čamac ili gliser, skupa s posadom.

Poslijepodne smo iskoristili za pranje i sušenje rublja, pečenje palačinki, igru i zabavu te druženje sa zanimljivim ljudima s kojima smo dijelili kamp. Ima ljudi iz cijele Europe – od Italije do Norveške, od Rusije do Engleske. Iz Hrvatske smo bili jedini. Po riječima cure na recepciji – ne samo tada, nego i ikad. :-)

Četvrtak, 21. lipnja 2012.

START: 3352 km, Saltsandfjorden kamp, NO, 06:00

PAUZA: 3470 km, Glomfjord, NO, 08:00-08:30, doručak

TRAJEKT: 3497 km, Føroy-Ågskardet, NO, 09:30-09:40

TRAJEKT: 3527 km, Jektvik-Kilboghamn, NO, 10:30-11:40

PAUZA: 3580 km, negdje na putu, 13:00-14:00, ručak

PAUZA: 3887 km, negdje na putu, 19:30-20:30, večera

KRAJ: 4087 km, na obali jezera Innsvatnet, 5 km od Švedske granice, NO, 23:30

ETAPA: 735 km u efektivno 13h vožnje (prosjek 57 km/h)

Na put smo opet krenuli rano, dok su djeca još spavala. Ti polarni dani su fantastična stvar. :-) Natrag prema jugu smo krenuli drugim putem – obalnom cestom, od fjorda do fjorda. Obala je spektakularna. I posve drugačija od naše. Obale fjordova su vrlo, vrlo strme, litice visoke i po 100, 200 m. U ovo doba godine, dok se topi snijeg, niz te se litice slijevaju tisuće slapova, ravno u more duboko zelene boje.

Mjestimično je obala toliko nepristupačna da očito nije bilo moguće izgraditi cestu pa smo, uz nekoliko tunela (očito davno izgrađenih, isklesanih u živoj granitnoj stijeni) dvaput koristili i trajekt. Jedna je linija bila vrlo kratka, tek desetak minuta, pa nismo ni izlazili iz kampera, ali druga je trajala oko sat i pol pa smo imali prilike diviti se i pogledu s mora. Tokom te plovidbe ponovno smo prešli i polarnicu, ovaj put na putu prema jugu.

Obalnom cestom smo vidjeli toliko lijepih i zanimljivih prizora da je bilo jako teško odabrati koje slike staviti ovamo. Možemo vam jedino reći da - koje god da smo na kraju odabrali - imamo barem još deset podjednako lijepih!

Obalnom cestom smo došli natrag do grada Mo i Rana i odande smo se vratili na magistralnu cestu te nastavili istim putem kojim smo išli i prema gore, sve do mjesta Verdalsøra, gdje smo okrenuli prema istoku i nakon malo više od pola sata vožnje došli do švedske granice i tu odlučili prenoćiti, uz obalu jezera Innsvatnet.

Petak, 22. lipnja 2012.

START: 4087 km, Innsvatnet, NO, 06:30

PAUZA: 4137 km, Tännforsen vodopad, SE, 07:30-11:00, doručak, obilazak

PAUZA: 4280 km, negdje na putu, 13:30-14:30, ručak

KRAJ: 4797 km, Långholmen stellplatz, Stockholm, SE, 20:30

ETAPA: 710 km u efektivno 9h vožnje (prosjek 79 km/h)

Midsommarafton
    (dan uoči Ivanjske noći - najvećeg praznika u Skandinaviji nakon Božića)

Ljetni solsticij

Ujutro nas je čekala tek kratka vožnja do Tännforsen vodopada, koju smo opet prevalili dok su djeca spavala. Došavši do parkinga u blizini vodopada doručkovali smo, uživajući u prekrasnom jutru u šumi. Ovo je bio prvi dan od buđenja u Danskoj koji nije bio prohladan i kišovit pa smo se poslije doručka s užitkom presvukli u ljetnu odjeću i krenuli u obilazak vodopada.

Tännforsen vodopad je najveći u Švedskoj. Ne po visini, nego po količini vode. I zaista – nije osobito visok – možda nekih 30 m, ali je spektakularan! Usput smo, s edukacijskih panoa, doznali da je i ovdje (doduše u šezdesetima) bilo "pobornika napretka" koji su smatrali da to čudo prirode nije bitno sačuvati i da tu radije treba sagraditi branu i hidroelektranu radi 40-50 MW snage. :-O Tužno je da takvi "geniji" i danas prodaju slične filozofije kod nas... :-(

Cijelo to područje sjevernog dijela Skandinavskog poluotoka (i u Švedskoj, i u Norveškoj, i u Finskoj) nastanjuju pripadnici naroda Saami, najstarijeg autohtonog europskog naroda koji živi na tom području već dulje od 5000 godina. Nekima su možda poznatiji kao Laponci, a područje u kojem žive kao Laponija, iako Saami ne vole da ih se tako naziva jer se zapravo radi o pogrdnom imenu koje su im nadjenuli Švedi i Norvežani tokom ranijih stoljeća. Uglavnom, danas su Saami i politički organizirani, uživaju neku vrstu samouprave u područjima gdje žive, a imaju i parlament, u Norveškom gradu Kautokeinu.

Dućan i restaurant smješten pokraj vodopada također vodi pripadnik Saami naroda i u njemu se prodaju autentični suveniri – rukotvorine. Mi smo se odlučili za kožu sjevernog jelena, koje Saami uzgajaju, više-manje kao što se kod nas uzgajaju ovce ili krave.

Sinoć me umor svladao vrlo rano pa sam zaspao već oko 9 i 15, što mi se ne znam kad zadnji puta dogodilo. Klinci su bili oduševljeni spavanjem u brodskoj kabini pa su hopsali po svojim krevetima na kat, rješavali enigmatski listić koji su dobili uz svoje brodske karte, a ja sam zaspao kao klada, čak i prije svoje drage, a to se inače događa jedino kad imam temperaturu 39. :-)

Eh, i onda sam se u 4 ujutro probudio, budan k'o narodna straža. Nakon tri trostruka aksla u krevetu, ustao sam, obavio jutarnju higijenu, obukao se i otišao tumarati brodom s laptopom pod rukom, u potrazi za internetom. Našao sam ga kod dječje igraonice te sam idućih sat, sat i pol utrošio u konzultiranje s Michelinom i Google Mapsima po pitanju današnje rute i provjeru vremenske prognoze za Krakow.

I dobro je da jesam, jer mi Tomtom nije bio baš od velike pomoći. U Poljskoj se očito jako puno učinilo po pitanju cestogradnje u posljednjih nekoliko godina (koliko je stara karta koju sam imao na raspolaganju) pa se nesretnik pogubio nekih 2-3 kilometra od trajektnog pristaništa u Gdyniji.

Uglavnom, u 6:00, taman 5 minuta nakon što sam se vratio u kabinu, je s razglasa zapjevao Satchmo (Wonderful life, naravno) te nas je posada uljudno obavijestila da u 7:30 pristajemo te da se izvolimo spremiti i do 6:30 izaći iz kabina kako bi ih mogli pospremiti. Njihov superpovoljni doručak od 7 € po glavi (koji nije uračunat u cijenu kabine) smo zamijenili našim, sinoć pripremljenim, sendvičima. Pristajanje smo dočekali u kamperu, s pogledom na dokove Gdynije iz prvog reda, te smo bili prvi koji smo izašli s broda.

Veselo smo krenuli put Krakowa, novom autocestom koja počinje izravno na dokovima, dok nam je Tomtom nervozno svaki čas govorio "Za 50 metara skrenite lijevo... za 80 metara skrenite desno...", pokušavajući shvatiti po čemu se to vozimo. :-) Nakon oko sat vožnje rano buđenje i dosadni, ravni autoput su me sustigli pa sam zavezao na jedno odmorište i odlučio još malo odspavati, skupa s ostalima (čini se da se nitko baš nije jako naspavao prethodnu noć).

Nakon odmora, nastavili smo dalje, nova autocesta završila je negdje oko grada po imenu Toruń (čita se: "Torunj") pa smo dalje nastavili "normalnom" cestom. Navodnici zato što smo vidjeli svakojakih čuda koja se baš i ne vide po normalnim cestama. Cesta nalik autocesti (odvojeni kolnici za svaki smjer, po dvije trake u svakom smjeru, itd.) koju siječe željeznička pruga s rampom??! Ista takva cesta koju u ravnini sijeku lokalni seoski poljski putevi? Zastoj radi sudara radi kojeg se vozači samoinicijativno okreću i po istom kolniku vraćaju u suprotnom smjeru do prvog takvog seoskog puta!! A, nadomak Łódźa ("O" s kvačicom se čita kao "U", prekriženo "L" se u poljskom čita bezvučno, otprilike kao "W" u engleskom, a "Z" s kvačicom kao, recimo "meko Ž" – "Ž" se piše "Z", a "Z" je prekriženo "Z" – tako da bi se, sve skupa, ime ovog grada čitalo otprilike kao "Uđ"), tramvajska pruga koja ravno presjeca kružni tok!!?? Ideš...

Podvečer smo stigli do Stockholma i tu se smjestili u kampu (zapravo stellplatzu, jer definitivno se ne radi o nekom osobito ugodnom mjestu gdje bi čovjek poželio na dulje vrijeme kampirati), večerali i zaspali.

Subota, 23. lipnja 2012.

START: 4797 km, Långholmen stellplatz Stockholm, SE, 15:00

KRAJ: 5267 km, Göteborg, SE, 21:00

ETAPA: 470 km u efektivno 5h vožnje (prosjek 94 km/h)

Midsommardagen
    (dan nakon Ivanjske noći - najvećeg praznika u Skandinaviji nakon Božića)

Stockholm je najljepši grad kojeg sam ikad vidio. Leži na 14 otoka koji su dio arhipelaga od preko 20.000 (da, dvadeset tisuća) otoka smještenom između jezera s unutarnje strane i Baltičkog mora s vanjske strane. Meni osobno, Stockholmu nadjenuti nadimak "Venecija sjevera" je poprilična zamjena teza, s obzirom da je Stockholm neusporedivo manje smrdljiv, prljav i zapušten od Venecije. :-)

Stellplatz na kojem smo prenoćili u Stockholmu nalazi se na malenom otoku Långholmen (u prijevodu: Dugi otok, što je čudno, jer, iako duguljast, otok nije baš dug), vrlo blizu centra grada, kojeg je na neki čudan način zaobišla velegradska gradnja. Otočić se nalazi između dva veća i važnija: Södermalm (u prijevodu: Južna ruda) i Kungsholmen (Kraljev otok), spojena velikim i vrlo prometnim mostom koji se dijelom svojih stupova oslanja o Långholmen. Otočić je većim dijelom park i popularno kupalište, a u prostoru ispod spomenutog mosta nalazi se naše prenoćište. Stisnuto  i pomalo improvizirano, ali ajde... za jednu noć je OK. Tim više što je blizina centra grada veliki plus.

Jutro i prijepodne smo iskoristili za obilazak grada. Nažalost, povremena kišica nam je donekle umanjila užitak pa smo se sa šetnje prebacili na obilazak turističkim brodom. Dio vremena smo odlučili odvojiti za posjet Junibackenu – svojevrsnom muzeju dječjih priča i bajki, većim dijelom posvećenom opusu Astrid Lindgren, što se pokazalo kao pun pogodak.

Nakon izlaska odande, i kiša nas je odlučila malo pustiti na miru, tako da smo obilazak Stockholma završili kombinacijom vožnje tramvajem i šetnje.

Poslijepodne smo proveli u vožnji do Göteborga, natrag k našim prijateljima, koji su nas dočekali autentičnim švedskim jelom za večeru – ribljom juhom s vrhnjem i šafranom. Vrlo čudna kombinacija za mediterance, ali vrlo, vrlo ukusna. :-)

Nedjelja, 24. lipnja 2012.

Nakon vrlo dugog spavanja (skoro do 10), doručka i ćakule s domaćinima, pošli smo svi skupa kamperom (jer u njihov auto ne stanemo :-) ) do Universeuma. Vrlo zanimljivog mjesta za klince – kombinacije interaktivnog muzeja, zoološkog vrta i igraonice. Potrajalo bi dugo kad bi išao opisivati što sve tamo ima, a vjerujem da sve piše na internetu. Dovoljno je reći da se klinci nisu dali van pa smo proveli tamo nekih 4-5 sati. Ostatak dana prošao je u roštiljanju, sladoledu i rođendanskoj fešti naše male domaćice.

Još jedno jutro s dugim spavanjem, dugim doručkom i ćakukom. Oko podne rastanak i put do Karlskrone. Ne osobito zanimljiv u usporedbi sa svime što smo vidjeli zadnjih tjedan dana. Ukrcaj na ogroman trajekt koji će nas noću prevesti preko Baltika u Poljsku. Brod Stena Spirit ima 5 paluba za vozila i 4 za putnike. Ukrcava se i iskrcava istodobno na dvije razine – tegljači i druga teška vozila ulaze s rive na donje palube, a auti, kombiji, kamperi i sl. preko posebne ukrcajne rampe na gornje. Karta za noćnu plovidbu prodaje se isključivo uz kabinu za spavanje, no i to je bio poseban doživljaj za klince – spavanje u brodskoj kabini, u krevetima na kat. Sam brod je napumpan kojekakvim šljaštećim điđama za trošenje novca. Ništa o čemu vrijedi pisati. Posljednji pogled na Skandinavski poluotok izgubljen u oblacima sivog Baltika i - to je to. :-)

Ponedjeljak, 25. lipnja 2012.

START: 5295 km, Göteborg, SE, 12:30

KRAJ: 5686 km, trajekt Karlskrona, SE – Gdynia, PL, 18:00 (isplovio 20:00)

ETAPA: 391 km u efektivno 5h vožnje (prosjek 78 km/h)

Utorak, 26. lipnja 2012.

START: 5686 km, Gdynia, PL, 07:30

PAUZA: 5782 km, negdje na autocesti A1, PL, 08:30-10:30, odspavao

PAUZA: 5934 km, negdje nakon Włocławeka, PL, 13:00-14:00, ručak

PAUZA: 6044 km, Łódż, PL, 15:30-16:30, kupovina

KRAJ: 6318 km, Kamp Korona, Gaj, Kraków, PL, 20:00

ETAPA: 632 km u efektivno 7h vožnje (prosjek 90 km/h)

Ujutro poslije doručka krenuli smo metroom u obilazak grada. Najprije smo posjetili Hősök tere (Trg heroja) i pri tom se provezli žutom linijom podzemne željeznice, drugom najstarijom na svijetu (poslije Londonske), u prometu od 1896. Iako su Parižani svoj Le Metro planirali još 40 godina ranije, zbog raznih nesuglasica nisu ga počeli koristiti do 1900. godine. Budimpeštanska žuta linija podzemne željeznice ide vrlo plitko ispod zemlje, mjestimično tek nekoliko metara, a u prvim godinama vukli su je konji.

Trg heroja je impozantno i epsko spomeničko zdanje, zamišljeno za uzdizanje mađarskog nacionalnog ponosa i vrlo uspješno to čini. Naravno, pri tom slavi heroje koje su, mahom, Hrvati smatrali uzurpatorima, despotima i zločincima. Ali tako je to među ljudima. I nacijama. Jednom junak – drugom zločinac. Dosta o tome znamo i iz bliže povijesti, zar ne?

Srećom, to je jedina stvar koja nam se nije dopala u Poljskoj. Sve drugo nas je oduševilo – najviše ljudi – ljubazni, gostoljubivi, veseli. Uz malo dobre volje (koje s njihove strane ne manjka), može se bez većih problema komunicirati tako da mi pričamo hrvatski, a oni poljski. Sjajno i, naravno, ponekad zabavno iskustvo. :-) Hrana je jako ukusna. Nekima od nas se čak i zaslađena salata dopala. :-) Moram priznati da sam ipak mislio da krastavci s vrhnjem neće biti zaslađeni, ali prevario sam se. No, čak i takvi, bili su jako fini. Kao i šleske okruglice i mnogi drugi specijaliteti koje smo probali. Najbolje od svega nam je legao taj kontrast cijena. Nasuprot ranije spomenutim cijenama iz Norveške, danas smo negdje uz cestu u blizini Włocławeka, po starom načelu – ako ne znaš, jedi tamo gdje su kamioni, pojeli odličan ručak, od juhe do slatkog, skupa s pićem, za 60 złota (120 kn). Ne po osobi. Sveukupno. Dakle, 30 kn po osobi. Kompletan ručak (i to ukusan i obilan!) za četvero, po cijeni gumenog hot-doga iz Norveške. :-)

Krajolici su na sjevernom dijelu našeg puta bili donekle nezanimljivi, ali kako smo se približavali našem današnjem odredištu – Krakówu (Poljaci to izgovaraju otprilike "Krakuf"), postajali su sve ljepši. Isto tako i gradovi – svi oni koje smo vidjeli putem, od Gdanska preko Włocławeka i  Łódźa, odisali su industrijskim real-socijalizmom, ali Kraków je nešto drugo. Nešto sasvim drugo. Ali o tome više sutra.

Još je bio dan dok smo stigli do prekrasnog kampa Korona, smještenog u Gaju, južnom predgrađu Krakówa. Lijepo uređen, uredan, ugodan i zelen, bio je sjajno mjesto za boravak iduće tri noći.

Ujutro smo se nakon doručka minibusom povezli do Krakowa. Ti minibusevi su vrlo zanimljiv oblik javnog prijevoza i siguran sam da bi dosta dobro funkcionirali i kod nas, po riječkim predgrađima. Za cijenu od 7-8 kn po osobi prevezao nas je cca 12 km do centra grada. Ne radi se o koncesiji koju ima jedna firma, već o velikom broju malih prijevoznika, od kojih svaki pokriva nekog drugo među udaljenijim predgrađima, ali kroz ovo naše prolazili su svi, tako da je čekanje trajalo tek nekoliko minuta.

Sama povijesna jezgra Krakówa spektakularno je lijepa i zanimljiva, ali i bogata turističkom ponudom. Po mnogo čemu bi ga se moglo bez zadrške usporediti s Dubrovnikom, po nečemu je i ljepši, i raskošniji od Dubrovnika, a kvaliteta turističke ponude u Krakówu je neusporedivo ispred dubrovačke. Neka se uvrijedi tko hoće, ali svi bismo od Poljaka (barem ovih iz Krakówa i okolice) mogli itekako puno naučiti o turizmu!

Srijeda, 27. lipnja 2012.

Prvi dio dana proveli smo u šetnji Krakówom, od Florijanskih vrata do bazilike Sv. Marije na glavnom trgu (možda ne najveća, ali svakako najljepša crkva koju sam u životu vidio) pa dalje Gradskom ulicom sve do drugog kraja stare gradske jezgre i nekadašnjeg kraljevskog dvorca, Wawela. Lijepo, uređeno, uredno, živo, zanimljivo, bogato... Od uličnih zabavljača i glazbenika, preko široke ponude vođenih obilazaka grada (besplatno pješice s vodičem ili uz plaćanje elektromobilom, fijakerom, turističkim autobusom...) pa do odličnih restorana i ostalih ugostitelja, turistička ponuda je odlično organizirana i vrlo ugodne cijene te odlično dopunjava fantastičnu arhitekturu i jedinstvene spomenike ovog prekrasnog grada.

Poslijepodne smo posjetili rudnik soli u obližnjoj Wieliczkoj (čita se: Veličkoj). To nam je svakako bilo u planu, ali smo umjesto u vlastitoj režiji (prigradskim vlakom) odlučili prihvatiti ponudu s letka tvrtke Cracow City Tours koja nas je za neznatno više novca nego što bismo inače platili prevezla do rudnika i natrag organizirano, klimatiziranim autobusom, i uz pratnju odličnog i odlično informiranog vodiča, na engleskom jeziku. Iako se radi o prvorazrednoj turističkoj atrakciji poznatoj širom Europe, koja bilježi godišnje toliko posjeta koliko niti jedan povijesni spomenik u Hrvatskoj, u Hrvatskoj je rudnik soli Wieliczka relativno nepoznat. Rudnik koji je otvoren još u 17. stoljeću danas se više ne iskorištava komercijalno, ali su dvorane rudnika, sve do dubine od 300 m spektakularno uređene i ukrašene. Osim najveće podzemne crkve na svijetu, kompletno isklesane u slanim stijenama, zajedno s kipovima i reljefima, i cijelog niza fantastičnih skulptura od soli, tu ima i koncertna dvorana, sala za bankete, restaurant... Koga zanima, više informacija može naći na www.kopalnia.pl, a mi prilažemo nekoliko fotografija...

Ovo je definitivno bio najzanimljiviji i najsadržajniji dan cijelog našeg odmora. I najnaporniji. Kad smo se vratili u kamp bilo je taman još toliko snage da klincima složimo večeru i svi se skupa onesvijestimo. :-)

Četvrtak, 28. lipnja 2012.

Ujutro smo se nakon doručka kamperom odvezli do pedesetak kilometara udaljenog Oświęcima (čita se, otprilike: Ošvijenćim). Gradiću daleko poznatijem po svom njemačkom imenu: Auschwitz.  Vjerujem da više od toga ne treba nikom govoriti. Posjet koji je bio težak i mučan, ali nam svejedno nije bilo žao potrošiti dan na to. 1.200.000 pobijenih u 5 godina, o metodama da ne govorimo – to je nešto što se ne smije nikad, nikad, NIKAD zaboraviti. Žalosno je to da danas postoje ljudi koji uvjereno tvrde da je sve to izmišljotina i da se nikad nije dogodilo, ali upravo radi takvih (koji zapravo čekaju priliku da nešto slično ponove) ne smijemo dozvoliti da se ikad zaboravi. Kako je to rekao George Santayana: "Oni koji ne pamte povijest, osuđeni su na to da je ponove". Ne dajmo da se ponovi. Ikad.

Petak, 29. lipnja 2012.

START: 6428 km, Kamp Korona, PL, 10:30

PAUZA: 6523 km, Zakopane, PL, 12:00-12:30, šetnja

PAUZA: 6548 km, Vitanová, SK, 13:00-14:00, ručak

PAUZA: 6732 km, Hriňová, SK, 17:00-17:30, Jadranska zmrzlina :-)

KRAJ: 6899 km, Camping Haller, Budapest, HU, 21:00

ETAPA: 471 km u efektivno 7h vožnje (prosjek 67 km/h)

Sinoć me je, za večerom, sin upitao "Tata da li ćemo ujutro nromalno krenuti dalje ili ćemo se opet probuditi nasred neke autoceste?". :-) Tako da smo ujutro neuobičajeno dugo i ležerno doručkovali prije odjave i odlaska iz prekrasnog kampa Korona. Nakon šezdesetak kilometara vožnje prema jugu ušli smo u područje Visokih Tatri. Kažu da su prekrasne zimi. Ja samo znam da su prekrasne i ljeti. :-) Čak je sam gradić Zakopane, kojeg nazivaju zimskom prijestolnicom Poljske, još najmanje atraktivan u odnosu na sve ostalo što smo vidjeli putem. Osim predivne prirode, vrlo je lijepa i zanimljiva tradicionalna arhitektura – drvene kuće – do koje ovdje očito jako drže.

Tek pola sata vožnje od Zakopana prema sjeverozapadu je slovačko selo Sucha Hora, tj. Poljsko-Slovačka granica, a još koji kilometar dalje drugo selo, Vitanová, gdje smo stali ručati. Poljaci su nas razmazili jer, iako je sve bilo u redu, a ni cijena nije bila pretjerana, ipak nismo bili tako oduševljeni kao u Poljskoj. Ni cijenom, ni samom hranom.

Poslijepodne je prošlo u panoramskoj vožnji kroz Slovačku, spustom kroz Visoke Tatre do grada Liptovský Mikuláš, odande opet usponom na Niske Tatre i s druge strane spustom i izlasku prema Mađarskoj.

Negdje pri kraju puta kroz Slovačku, u mjestu Hriňová, naišli smo, na naše iznenađenje na slastičarnicu koja se diči velikim natpisom "Jadranská zmrzlina" (Jadranski sladoled) :-) Morali smo stati probati, a naša je domaćica bila podjednako ugodno iznenađena što je svoj sladoled mogla prodati nekom s Jadrana.

Uz tu iznimku što nas je Tom tom zavezao kroz jedno 15 km najgroznije ceste na našem cijelom putu :-), ostatak puta do Budimpešte prošao je relativno nezanimljivo. Pokušavao sam kasnije pronaći na karti kuda smo to prošli, ali nisam uspio. Znam samo da smo se mjestimično jedva provukli među stablima, a u ona dva sela kroz koja smo prošli, ljudi su nas gledali u priličnom čudu... U Mađarsku smo ušli kod mjesta po imenu Balassagyarmat, i dobar dio preostalog puta se vozili kroz nepregledna polja suncokreta. More suncokreta. Nisam mogao pojmiti toliko suncokreta na jednom mjestu... Toliko smo im se čudili da smo ih zaboravili uslikati... :-)

Dok smo stigli do kampa u Budimpešti, bio je već mrak. Od našeg polaska, ovo je bio prvi trenutak da smo ponovno osjetili vrućinu. Baš onu pravu ljetnu vrućinu. Već smo bili zaboravili kakav je to osjećaj.

Subota, 30. lipnja 2012.

START: 6899, Budapest, HU, 14:30

PAUZA: 7008, Balatonfüzfö, Balaton, HU, 15:30-16:30, ručak

KRAJ: 7023, Camping Europa, Alsóörs, Balaton, HU, 17:00

ETAPA: 124 km u efektivno 1,5h vožnje (prosjek 83 km/h)

Put do Zagreba prošao je bez posebnih događaja. Kamper smo oprali, očistili i vratili. Šogorica nas je počastila sjajnom domaćom večerom. Doma u Rijeku smo stigli nešto iza ponoći. Dojmovi će se slijegati još mjesecima... :-)

Elem... još dok smo bili na Trgu heroja, jutarnja svježina nas je napustila. Dok nas je žuti metro dovezao na svoj drugi kraj, Vörösmarty tér, nazvan po pjesniku koji nama i nije toliko poznat, već je bilo prilično vruće. Prošetali smo do bazilike Sv. Stjepana držeći se nestajućeg hlada. Crkva je velika i dominira okolišem, ali iznutra je puno manje dojmljiva od krakovske. Nakon toga smo u hladu obližnje kavane pojeli najskuplju doboš-tortu na svijetu. Bila je fina, ali, brate... :-/

Vožnja gradskim autobusom preko Lančanog mosta (Széchenyi Lánchíd) i uspinjačom do Budimpeštanskog dvorca (Budavár), uz temperaturu preko 38ºC, definitivno nam je oduzela zadnji atom volje za turistički obilazak. Reda-radi smo prošetali po okolišu dvorca, osvježili se u fontani i krenuli natrag put kampa. Srećom imali smo vlastite vode sa sobom, jer po budimpeštanskim ulicama su prodavali bočicu od 500 ml vode čak i za po 8 EUR??!

Uzgred, na Budaváru, kod same uspinjače, je trg na kojem se smjenjuje svečana straža, pred palačom na čijem je balkonu stari mađarski kraljevski grb. Bacite pažljiviji pogled, vidjet ćete i nešto poznato na njemu. Nije lako pobjeći od 800 godina zajedničke povijesti... :-)

Tuš rashlađivanja, plaćanje računa i – crta. Što prije iz Budimpešte. Odavno se nisam u nekom gradu osjećao tako loše – osim vrućine, tome je čak i više doprinijela činjenica da se čovjek ne može oteti dojmu da se sve plaća puno, puno više nego što zaista vrijedi i, kao da im to nije dovoljno, još te uvijek pokušaju prevariti na tečaju.

Klinci su nam cijelim putem gunđali da će cijelo ljetovanje proći, a da se nisu kupali pa smo odlučili stati i zadnju noć prenoćiti negdje na Balatonu. Ja sam istočnu stranu već imao prilike vidjeti i to se može opisati s tri riječi: mulj, žabe i šaš. :-) Čuo sam od nekog da je zapadna strana (ona uz koju ne ide autocesta) nešto ljepša pa smo potražili kamp tamo.

Našli smo kamp Europa u mjestu Alsóörs. Jeftin, dobro organiziran, lijepo uređen, uz samo jezero. Sve OK, osim što bi higijena sanitarnog čvora mogla biti bolja. Što se jezera tiče, sa zapadne strane nema šaša i žaba, ali mulj je i dalje tu. :-) Al' ajde. Aquagan i ostalo... djeci je bilo zabavno i lijepo.

Nedjelja, 1. srpnja 2012.

START: 7023, Alsóörs, Balaton, HU, 10:30

PAUZA: 7123, Balatonszárszó, Balaton, HU, 12:30-13:30, ručak

KRAJ: 7353, Zagreb, HR, 16:00

Ukupno prevaljeno 330 km u efektivno 4h vožnje (prosjek 83 km/h)

Zadnji dan našeg putovanja. Nakon doručka i jutarnjeg kupanja, pražnjenje sive i crne vode i pokret za Zagreb. Zadnji ručak na putu pojeli smo u jednom usputnom restaurantu. Opet – bilo je OK, nije koštalo previše, ali poljski su nas restorani definitivno razmazili. :-)